petek, 5. november 2010

季語 – Киго: "Суво лишће"











Пред вратима је,
али како да покуца
тај отпали лист?

Дејан Алексић


Судба песничка:
суво лишће прекрило
свежу хумку

Бранислав Брзаковић


Kigo: "Suvo lišće", "ouvi list", "otpalo lišće" ,"žuto lišće", "crveno lišće" itd. biljke, jesen. Poetičnost haikua Dejana Aleksića zasniva se na pesničkoj figuri personifikacije, kojom pesnik doživljava list kao čoveka. Njegova lepota je u nejasnosti da li je list nemoćan da pokuca zato što nije čovek ili zati što je već otpao. Haiku Branislava Brzakovića je složeniji iskaz u kome pesnik koristi simboliku suvog lišća da bi progovorio o sudbini pesnika. Veoma je zanimljivo preplitanje dve slike smrti: suvo lišće je simbol smrti ovde prikazan kao nešto staro, večno, i humka, koja govori o čovečijoj smrti, verovatno pesničkoj i za divno čudo svežina ove smrti joj daje snagu života. Veoma retka slika sagradjena od dve slike smrti, one prirode i smrti čoveka, i kojoj je "novija", svežija smrt, čovečija, kontrapunkt svojom životnošću.
Suvo lišće u svim svojim oblicima i frazama simbolizira smrt i to je sigurno jedan od univerzalno rasprostranjenih simbola koji je prisutan u svim umetnostima.

sreda, 3. november 2010

季語 – Киго: "Kocoвcки божур"




Slika Nadežde Petrović: "Polje kosovskih božura"


Високи балкон--
глава ратника виси:
косовски божур

Димитар Анакиев


Између ЕУ
и Русије поље:
косовски божури

Димитар Анакиев


Kigo: "kosovski božur", muki kigo, biljke, cela godina. Ove dve pesme preuzimam iz dvojezične englesko/srpske knjige Kosovo Peony/Kosovski božur, koja je izašla 2008 godinu u izdanju Red Moon Press, u Americi. Zbirka sadrži tačno 20 monostiha, a 12 od njih je pre toga štampano kao "niz haikua i senrju" u časopisu Modern Haiku, opet u Americi. Zanimljiv je put kako je do zbirke došlo: ja sam napisao prvu pesmu i pokazao je izdavaču a on, oduševljen činjenicom da i pesnici Zapada mogu poput Japanaca pisati haiku na mitološke teme, naručio mi je da "dopišem" ostale pesme do zbirke. Haikui sam zato originalno pisao na engleskom a zatim ih prevodio na srpski, i zbog toga je prvi haiku ovog posta izmenjen: naime engleska verzija nije mogla biti prevedena u srpskih 17 slogova i zato sam za ovaj post taj haiku napisao ponovo, iznova, ne kao preveod već kao original.
Engleska verzija je bila:

From a high balcony
King Lazar's head hangs:
Kosovo peony

Sa visokog balkona
glava Lazarova visi;
kosovski božur

Naravno, u engleskoj verziji ne primenjum tehniku prekida (kire) već stih počinjem predlogom što menja u potpunosti koncept pesme. Upotreba vlastitih imenica (ili stranih reči) omogućava legalno prekoračenje broja slogova medjutim nisam želeo da posegnem za tom privilegijom, već sam radije pokušao da saznam kako se ova pesma može izreći u srpskih 17 slogova. Za sve one koji misle da ne treba biti tako strog do svog pesnikovanja, dajem i "normalan" prevod sa upotrebom tehnike prekida:

Visoki balkon--
Lazarova glava visi:
kosovski božur.

Kosovski božur je po legendi iznikao iz hrišćanske krvi. Dakle, on je metafora reinkarnacije, ponovog radjanja, a isto tako i metafora (hrišćanskog) žrtvovanja.
Drugi haiku ima savremenu političku konotaciju medjutim istovremeno priziva i reči Svetog Save i tom konkretnom slučaju je
polje kosavskih božura (kigo u množini) metafora za Srbiju.

季語 – Киго: "Kocoвка девојка"










slika Uroša Predića: "Kosovka devojka"



Ϻрак у соби.
Свећњак осветли слику
Косовке девојкe

Предраг Пешић Шера


Kigo: "Kosovka devojka", muki kigo, čovečiji život, cela godina. U jednom od prethodnih postova posvećenih temi (kosovo) "polje" primetio sam da u našem haiku pesništvu nisam imao prilike susretati istorijsku temu kosovskog boja. Po tome se naš haiku razlikuje od japanskog u kome su istorijske teme česta i redovna pojava. Kao izuzetak izdvojio sam haiku Slobodana Pavićevića i moju dvojezičnu, englesko/srpsku zbirku "Kosovo peony/Kosovski božur. Medjutim, danas sam dobio i pesmu Predraga Pešića Šere koji tematizira "Kosovku devojku". Pojava treće kigoa u sklopu kidai "kosovski boj" daje mi za pravo da temu "Kosovskog boja" uvrstim u SHK, kao kidai i kao kigo. Drugi kigoi bili bi "Kosovka devojka", "Kosovski božur", "Kosovo polje"... "Kosovka devojka je simbol otadžbine tj. zemlje Srbije. Medjutim, uprkos jasnoj simbolici ne možemo reći da je Šerina pesma previše angažovana u patriotskom smislu. Reč je više o impresiji koja konstatuje činjenicu da patriotska svest postoji, da visi u nekoj svečanoj tami, na nekom zidu (možda crkvenom zidu?), ali ne puno više od toga. Pesnik kao da samo želi da upozori na patriotsku svest i patriotizam.. Možda, medjutim, prvi stih, "mrak u sobi", nije obična dokumentarna činjenica, već ima simboličnu, i samim tim- angažovanu, konotaciju. Ako je ta "soba u mraku" i slika današnje Srbije. onda taj haiku otvara velika pitanja. U japanskim pesmama koje opevavaju istorijske teme takve ili drugačije angažovanosti (bilo kriticizma bilo euforije) je normalna stvar. Medjutim, mi se pisanja haikua tek pošteno učimo i pred našim pesnicima je zadatak sagledavanja potencijala vlastitog jezika i kulture--a tome SHK i služi. Šerina pesma je značajan doprinos ovoj perspektivi i zaslužuje punu pažnju u smislu odgonetanja simboličnosti i slojevitosti značenja.
Naša haiku poezija, baš kao islika Uroša Predića napaja se u ovom slučaju na izvoru -- poznatoj narodnoj pesmi;


Kosovka devojka
Uranila Kosovka devojka,
Uranila rano u nedelju,
U nedelju prije jarka sunca;
Zasukala bijele rukave,
Zasukala do belih lakata;
Na plećima nosi hleba bela,
U rukama dva kondira zlatna,
U jednome hlađane vodice,
U drugome rumenoga vina;
Ona ide na Kosovo ravno,
Pa se šeće po razboju mlada,
Po razboju čestitoga kneza,
Te prevrće po krvi junake:
Kog junaka u životu nađe,
Umiva ga hlađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže hlebom bijelijem.
Namera je namerila bila
Na junaka Orlovića Pavla,
Na kneževa mlada barjaktara:
I njega je našla u životu,
Desna mu je ruka odsečena
I lijeva noga do kolena;
Vita su mu rebra izlomljena:
Vide mu se džigerice bele;
Izmiče ga iz te mnoge krvce,
Umiva ga hlađanom vodicom,
Pričešćuje vinom crvenijem
I zalaže hlebom bijelijem.
Kad junaku srce zaigralo,
Progovara Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
Koja ti je golema nevolja
Te prevrćeš po krvi junake?
Koga tražiš po razbopju mlada:
Ili brata, ili bratučeda,
Al' po grehu stara roditelja?"
Progovara Kosovka devojka:
"Dragi brato, delijo neznana,
Ja od roda nikoga ne tražim:
Niti brata, niti bratučeda,
Ni po grehu stara roditelja.
Mož li znati, delijo neznana,
Kad knez Laza pričešćiva vojsku
Kod prekrasne Samodreže crkve
- Tri nedelje tridest kaluđera?
Sva se srpska pričestila vojska,
Najposlije tri vojvode bojne:
Jedno jeste Milošu vojvoda,
A drugo je Kosančić Ivane,
A treće je Toplica Milane;
Ja se onde desih na vratima,
Kad se šeta vojvoda Milošu,
Krasan junak na ovom svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovano perje;
Na junaku kolasta azdija,
oko vrata svilena marama;
Obazre se i pogleda na me,
S sebe skide kolastu azdiju,
S sebe skide, pa je meni dade:
- "Na devojko, kolastu azdiju,
Po čemu ćeš mene spomenuti,
Po azdiji po imenu mome:
Evo t' idem poginuti, dušo,
U taboru čestitoga kneza;
Moli boga, draga dušo moja,
Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
A i tebe dobra sreća nađe,
Uzeću te za Milana moga,
Za Milana Bogom pobratima,
Koj' je mene Bogom pobratio,
Višnjim Bogom i svetim Jovanom;
Ja ću tebi kum venčani biti."
Za njim ide Kosančić Ivane,
Krasan junak na ovome svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovaljno perje;
Na junaku kolasta azdija,
Oko vrata svilena marama,
Na ruci mu burma pozlaćena;
Obazre se i pogleda na me,
S ruke skide burmu pozlaćenu,
S ruke skide pa je meni dade:
- "Na devojko, burmu pozlaćenu,
Po čemu ćeš mene spomenuti,
A po burmi po imenu mome:
Evo t' idem poginuti, dušo,
U taboru čestitoga kneza;
moli Boga, moja dušo draga,
Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
A i tebe dobra sreća nađe,
Uzeću te za Milana moga,
Za Milana Bogom pobratima,
Koj' je mene Bogom pobratio,
Višnjim Bogom i svetim Jovanom;
Ja ću tebi ručni dever biti."
Za njim ide Toplica Milane,
Krasan junak na ovome svetu,
Sablja mu se po kaldrmi vuče,
Svilen kalpak, okovano perje;
Na junaku kolasta azdija
Oko vrata svilena marama,
Na ruci mu koprena od zlata;
Obazre se i pogleda na me,
S ruke skide koprenu od zlata,
S ruke skide, pa je meni dade:
- "Na devojko, koprenu od zlata,
Po čemu ćeš mene spomenuti,
Po kopreni po imenu mome:
Evo t' idem poginuti, dušo,
U taboru čestitoga kneza;
Moli Boga, moja dušo draga,
Da ti s' zdravo iz tabora vratim,
Tebe, dušo, dobra sreća nađe,
Uzeću te za vernu ljubovcu."
I odoše tri vojvode bojne:
Njih ja danas po razboju tražim."
Al' besedi Orloviću Pavle:
"Sestro draga, Kosovko devojko,
Vidiš, dušo, ona koplja bojna,
Ponajviša a i ponajgušća:
Onde j' pala krvca od junaka,
Ta dobrome konju do stremena,
Do stremena i do uzenđije,
A junaku od svilena pasa,
- Onde su ti sva tri poginula!
Već ti idi dvoru bijelome,
Na krvavi skuta i rukava."
Kad devojka saslušala reči,
Proli suze niz bijelo lice,
Ona ode svom bijelu dvoru,
Kukajući iz bijela grla:
"Jao, jadna, hude sam ti sreće!
Da se, jadna, za zelen bor 'vatim,
I on bi se zelen osušio!"

Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:
Kosovka devojka

Косовка девојка је главна личност у народној песми Косовка девојка: Она је млада девојка која после боја на Косову лута по бојном пољу, поји и вида ране рањеним ратницима, и тражи вереника, кума и девера, по народној песми то су Топлица Милан, Милош Обилић и Косанчић Иван. Најзад наилази на тешко рањеног ратника, по народној песми витез Павле Орловић, и док њега поји који доцније умире у њеним рукама, он јој беседи да су сва три страдали у боју.
Песма Косовка девојка броји се заједно са песмом Смрт мајке Југовића у најлепше косовске песме и добила је као алегорија за бригу, помоћ и љубав према ближима велику популарност у српском народу. Урош Предић ухватио је ову тематику и насликао 1919. године познату слику Косовке девојке, а Иван Мештровић створио је 1907. године мраморни релијеф Косовке девојке као део његовог Косово-циклуса.
Косовка Девојка је за многе један симбол Србије односно отаџбине[1]. Како се Србија бранила на Косову пољу, и како је њена част сачувана јер је девојка, она је симбол сачуване части отаџбине. Ту сачувану част њој је обезбедио „венчан“ својом чашћу и златним појасом витез Орловић Павле.

ponedeljek, 1. november 2010

季語 – Киго: "Глогиње"











Манастир Острог--
на стази успењања
једем меки глог

Бранислав Брзаковић



Kigo: "Gloginje" ili "Plod gloga" ("zrele gloginje", "meke gloginje"...), biljke, jesen. Plodovi gloga--goginje-- pojavljuju se u septembru i oktobro i zato su kigo za jesen. haiku Branislava Brzakovića je izuzetno zanimljiv jer jedno uz drugo postavlja i povezuje monoteistički religiozni simbol (manastir) i njegovu ideologiju (staza uspenjanja) sa činjenicama prirode, prirodnog ciklusa koji je predmet starijih religioznih verovanja. Drugim rečima: dve religije stoje jedna uz drugu i čovek bi se zapitao koja od religija je tu "prava", kojoj religiji pripada sam pesnik? Veruje li u ideologiju hrišćanstva ili je vernik prirode? Sličnu "dilemu" nalazimo u Kjošijevom haikuu koga sam preveo na sledeći način:


Rano se dani.
"Cveće i ptice" učim
Isusu hvala.


Kjoši Takahama

(prevod: Dimitar Anakiev)

iako se u originalnom haikuu pesnik zahvaljuje ne Isusu, nego Budi. Ovde vidimo dva elementa japanskog šintoizma (animistične religije prirode i predaka), i to sam "kigo" (rano se dani) koji otkriva pesnikovu veru u ciklično obnavljanje prirode, dakle veru u naturalnu reinkarnaciju, i takodje pesnik kaže da podučava "ptice i cveće", što je naziv, metafora, za ideologiju prirode u umetnosti Istoka. Dakle, pesnik se ne samo predstavlja kao šintoistični vernik već i njegov "sveštenik" ako uslovno tako nazovemo "put prirode u umetnosti" koji je Kjoši praktikovao, podučavao ali i uzdigao u kulturnu normu japanskog haikua. Istovremeno pesnik se za svoju šintoističnu, animističnu, veru zahvaljuje monoteističnom bogu!
Ovakav politeistički pristup je u Japanu uobičajan jer je japanski šintoizam "religija osam miliona bogova" u koju su monoteistički bogovi Buda i Isus samo kap u moru bogova, zato Japanci nemaju većih problema sa tim da su istovremeno šintoisti, budisti i hrišćani a vrlo često su sve to istovremeno... Sličan politestični pristup vidimo i kod našeg pesnika Branislava Brzakovića što govori na svoj način o izvesnim kulturološkim bliskostima sa Japanskom kulturom.
Ovde navodim još jedan zanimljiv religiozni haiku savremenog japanskog haiku majstora Fumija Hošinage:

Zatreperivši
vodu - svetac postade
vilinski konjic.

Hošinaga Fumio

(prevod: Dimitar Anakiev)

U postu Kamesen Haiku Bloga (http://kamesanhaikublog.blogspot.com ) od 25. jula 2008 zapisao sam: "Ovim haiku autor nam saopštava svoju ideju svetosti: postati svetac, dakle sveto, božije biće, je kratkotrajni čin spajanja sa sveopštim bilom prirode. U kratkom kontaktu sa vodom, tek da je zatreperi, vilin konjic postaje svetac. Verujem da je ovaj haiku takodje metafora haiku pesnika i haiku poezije uopšte: u tom kratkom trenutku, u kome se pesnik duhovno spoji sa prirodom tj. tada kada kigo oživi u njegovom srcu, haiku pesnik, baš kao i vilin konjic, postaje svetac. Prefinjen haiku, izuzetno elegantan i istovremeno iskreno pobožan, u kome se izražava ideja svetosti koju haiku nosi sa sobom: religija prirode i prirodna religija. Svojevrstan haiku manifest."

Za kraj ovog posta dodajem dobar opis gloga i glogovih plodova preuzet sa jednog hrvatskog sajta:

Glog susrećemo među drugim grmljem uz puteve, rubove šuma i livada. Kod nas se najčešće koriste crveni (Crataegus oxyacantha L.) i bijeli glog (Crataegus monogyna Jacq). Obje vrste jednako su ljekovite, a među njima postoje samo manje botaničke razlike, pr. plod bijelog gloga sadržava jednu sjemenku, a plod crvenog 2 - 3 sjemenke.
Glog je trnovit grm ili manje drvo s trokrpastim ili peterokrpastim listovima. U ljekovite svrhe najčešće se u proljeće beru cvjetovi ili cvjetni vrškovi s listovima. Bere se za lijepog sunčanog vremena, prije no što se cvjetovi otvore, no, kako je period cvatnje kratak to je ponekad zbog vremenskih prilika teško ostvarivo.
Ljekovitost gloga
Prvi zapisi o ljekovitosti glogova cvijeta potječu s početka 14. stoljeća, a tek su u 19. stoljeću francuski i engleski liječnici pobliže istražili njegovu ljekovitost i u glogu otkrili jednu od najvrjednijih ljekovitih biljaka za srce. Danas znamo da su najznačajnije djelatne tvari u glogu flavonoidi (hiperozid, viteksin-4-ramnozid, rutin), procijanidini i saponini.
Pripravljanje čaja od cvjetova i listova:
1 čajnu žlicu suhih, usitnjenih listova i cvjetova preliti sa 2,5 dl vrele vode i procijediti nakon 15 minuta. Piti 2 - 3 šalice čaja tijekom dana, polako, gutljaj po gutljaj.
Pripravljanje kapi:
20 grama suhih, usitnjenih cvjetova i listova preliti sa 200 grama 70%-tnog alkohola. Povremeno promiješati i nakon 3 tjedna tekućinu ocijediti i profiltrirati. Piti dvaput dnevno 20 kapi u malo vode.
Pripravcima od gloga mogu se ublažiti različite srčane tegobe. Glog povećava snagu srčanog mišića, što je osobito potrebno starijim osobama, smiruje lupanje mlađih i “nervoznih” srca, ublažava simptome angine pektoris i poremećaje srčanog ritma. Preporučuje se kod ateroskleroze, klimakteričnih tegoba, osjećaja tjeskobe i srčanog nemira. Prije upotrebe pripravaka od gloga treba se uvijek posavjetovati sa stručnom osobom.
Gloginje su okruglasto-jajasti plodovi gloga, dugi 5 - 10 mm, lijepe crvene boje, s karakterističnim ostatkom cvjetne čaške na tjemenu. Sazrijevaju u rujnu i listopadu, usplođe im je brašnasto, a okus dosta trpak i kiseo sve do prvih mrazeva, nakon kojih postaju mekši i ukusniji. Sadržavaju C vitamin, provitamin A, limunsku i vinsku kiselinu, šećere i mnogo pektina, zbog čega su pogodni za pripravljanje pekmeza, marmelada i džemova.
Pripravljanje čaja od gloginja:
Čajnu žlicu suhih, nagnječenih plodova močiti oko 4 sata u vodi, a nakon toga prokuhati. Piti dvije šalice čaja tijekom dana kod bolesti srca i krvnih žila.
Rakija od gloginja:
Pripremite: 300 g zrelih plodova gloga
300 g šećera
1 limun
1 štapić vanilije
1 l rakije
Svježe plodove gloga oprati, ocijediti, zgnječiti, promiješati sa šećerom i ostaviti da odstoji preko noći. Idućeg dana doliti rakiju, dodati limun izrezan na ploške i vaniliju, te dobro zatvoreno ostaviti da odstoji na svijetlom i sunčanom mjestu. Nakon 4 tjedna rakiju procijediti.

torek, 26. oktober 2010

季語 – Киго: "Загревање"




















Подгевам ли то
смрт, помислих, док пеглам
одећу стару

Џејмс Керкап


Мајчина сенка
преко целе собе--
ложи пећ у мраку

Мирјана Божин


Сунашце сија
али само пригрева
ледене душе

Cpба Митровић


Подносећи сву
усамљеност учења
додајем ћумур
(1924)

Јамагући Сеиши


Kigo: "Zagrevanje", "loženje", "ogrev", "ugalj", "drva", "ćumur", "šporet", "peć"... Zima, ljudki život. Gornje pesme, sve napisane od vrsnih pesnika, govore za sebe i nepotrebno ih je komentarisati. Komentarisao bih prevode: očigledno da sve pesme, pisane i prevedene u 17 slogova, nezavisno od jezika, spadaju zajedno tj. jezičke razlike ih ne razdvajaju jer ih zdužuje forma i duh; pa tako i ove pesme koje su originalno nastale na srpskom, engleskom i japanskom.

Prevod pesama Džejmsa Kerkapa i Jamagući Seišija: Dimitar Anakiev

季語 – Киго: "Хилендар"

























Кроз маглу векова
из Хилендара светле
Савине речи

Драган Жигић


И звона нишке
Саборне цркве одјекују
xиландарски

Драган Ј. Ристић


Христос ил' Буда
две су људске светиње
а опет једна

Милован Радивојев


Не рече ништа
само нас уми погледом
монах на путу

Олга Манчић Лодика


Уђох у цркву--
завирише ми у душу
очи иконе

Богољуб Т. Михајловић


Брдо у магли--
с димом тамјана бледе
наше молитве

Милета Аћимовић Ивков


Твоја нам Рука
Мајко Тројеручице
показује пут

Драган Жигић


Веселим се кад чујем
како један другом кажу:
Брате мој!

Живанка Ивановић


Хиландарски звон
осам векова разноси
Боголики Глас

Драган Жигић


С оком пуним
Свете Горе
свиће море

Мома Димић


Kigo: "Hilendar", muki kigo, ljudski život (religija). Hilendar je metafora Svetosavske religioznosti. Hilandar je zato kidai i ujedno kigo. Za razliku od istorijske teme Kosovskog boja koja nije privula širi krug naših haiku pesnika (o tome govori prethodni post) Hilendar je velika i trajna inspiracija srpskih haiku pesnika. To pokazuje da je Svetosavlje vitalna religija u Srba i značajna tema haiku pesnika. Mislim da gornji izbor haikua to dokazuje. Unutar kidai (šire teme) Hilandar svaka od religioznih podtema koje opevaju naši pesnici je celogodišnji kigo (muki kigo). Tako gornje pesme sugerišu sledeće celogodišnje kigoe: Hilendar, Sveti Sava, Saborna crkva, crva, crkvena zvona, Hristos, Buda, tamjan, molitva, ikona, Trojeručica, monah, brat u veri, Sveta Gora, bogoliki glas...
Izabrane pesme neću posebno komentarisati jer ozbiljnošću, kvalitetom i raznolikošću govore same za sebe.
Evo šta srpska wikipedija kaže o manastiru Hilendar: Хиландар (гр. Χιλανδαρίου) је српски манастир који се налази у северном делу Свете горе Атонске (гр. Аγιоν Оρоς), државе православних монаха која постоји више од хиљаду година. Света гора је смештена на Атосу (гр. Аτоς), трећем краку полуострва Халкидики у северној Грчкој, а манастир се налази на 2,5 километара од мора.[1]Посматран споља манастир има изглед средњовековног утврђења, с обзиром да је утврђен бедемима који су високи и до 30 m. Спољни зидови су дугачки 140 m и окружују површину која је скоро 75 m широка. Манастир је овако утврђен с обзиром да је у прошлости, као и остала утврђена монашка насеља на Светој гори, морао да се брани од гусара. Неки сматрају Хиландар једним од првих универзитета, у претходничкој форми, а конкретно првим српским универзитетом.

Манастир Хиландар су у рангу царске лавре подигли Стефан Немања (у монаштву Симеон) и његов син Сава 1198. године, а у манастиру је 1200. године умро Стефан Немања. Краљ Стефан Урош I je 1262. године значајно утврдио манастир. Хиландар је нарочито помогао краљ Милутин, који је око 1320. године на месту старе подигао нову цркву Ваведења Богородице, која и данас служи као Саборна црква. У време краља и цара Душана Света гора је дошла под његову власт, а то је период највећег просперитета манастира. У вековима турске владавине, Хиландар су помагали руски цареви и молдавски кнежеви у XVI веку, а српски патријарси из Пећи у XVII веку. Почетком XIX века створена је прва нововековна српска држава, па је настављена богата традиција хиландарско-српских односа. У новијој историји манастир је значајно страдао 2004. године у катастрофалном пожару, а у току је обнова оштећених грађевина.

Хиландар представља једно од назјначајнијих средишта српске културе и духовности. Кроз векове, релативно заштићен од напада и пљачкања, у сигурности Свете горе Атонске и њене аутономије, био је поштеђен судбине која је задесила скоро све друге српске манастире. У Хиландару је очувана најбогатија колекција оригиналних старих рукописа, икона, фресака, тако да он у данашње време представља најзначајнију ризницу српске средњовековне културе уопште. Манастир се од 1988. године, заједно са осталих деветнаест светогорских манастира, налази на УНЕСКО-вој листи светске баштине у склопу споменика средњег века обједињених под заштићеном целином Планина Атос.[2]
Иконопис

У ризници Хиландара сачувано је око петсто икона [74] насталих од XII до XIX века.[75] Антологијску вредност имају следеће икон
Књижевност

У XIII веку у Светој гори је јачало духовно и књижевно интересовање. Доментијан је 1264. године у Хиландару, живећи у пиргу Св. Саве, написао житије Св. Симеона, а граматик Теодор је преписао Шестоднев из времена Св. Симеона. У Хиландару тог времена су се налазила најбоља списа византијске црквене књижевности и оно највредније што се до тада написало у словенској књижевности. У самом манастиру је сачувано мало рукописа из XIII века.[88]

Данас је сачуван значајан број рукописа из XIV века, а посебно из његове прве половине. Карејски монах Теодул је 1336. године преписао теодосијево Житије Св. Саве, а данас се у ризници манастира могу наћи шеснаест јеванђеља из XIV века, затим велика збирка еванђеља, апостола, синаксара, минеја, триода, и песама блажених. У другој половини XIV века јавља се летописачка књижевност и хронике. Опширна византијска хроника Георгија монаха, званог Хамартол, преписивана је у то време на више страна. Из осамдесетих година XIV века потичу три преписа, од којих је најстарији рађен 1382. године у Хиландару.[89]Најзначајнији рукописи у ризници манастира су Јеванђеље патријарха Саве из треће четвртине XIV века, Романово јевађеље из 1337. године, Изборно јеванђеље војводе Николе Стањевића, Беседа Јована Златоустог, исписана у Смедереву средином XV века, Апостол игумана Виктора из 1660. године итд. Међу ретким штампаним књигама налази се неколико примерака из цетињске штампарије из доба Ђурађа Црнојевића: три Октоиха првогласника из 1494. године и три Псалтира са последовањем из 1495. године, док из венецијанске штампарије Божидара Вуковића и његовог сина Вићенца, манастирска ризница поседује око тридесетак различитих издања.[90]

Манастир Хиландар су у рангу царске лавре подигли Стефан Немања (у монаштву Симеон) и његов син Сава 1198. године.[3] Те године је византијски цар Алексије III Анђео издао повељу Симеону и Сави којом се манастир Хиландар и светилиште у Милејама дарују „да Србима буду на вечни поклон“.[4] Цар је пристао да то учини, пошто су биле испуњене и очуване форме, и пошто је молба имала пристанак целог светогорског братства. Манастир је изграђен на рушевинама ранијег византијског манастира Хеландариона, који је основан почетком XI века.[5] Делови тог најстаријег Хиландара постоје и данас на југозападној страни манастира, а то су пирг Светог Ђорђа и спољни одбрамбени зид према југу и према западу уз који су изнутра призидани конаци и трпезарија.[6] У периоду од 1198. до 1200. године Симеон и Сава су подигли цркву Ваведења Богородице, која данас не постоји, пирг Светог Саве, Камбански пирг звонара и келију Светог Симеона.[7] Симеон и Сава су за обнову манастира имали финансијску подршку од великог жупана Стефана.[8] Када су грађевине биле готове, средином 1199. године, Немања је као ктитор издао повељу. Ову оснивачку повељу је написао Сава, а за њу је Немања добио пристанак од великог жупана Стефана. Повеља је у оригиналу била сачувана све до Другог светског рата, када је страдала 06. априла 1941. године у бомбардовању Народне библиотеке у Београду.[9]

Са завршетком изградње Симеон се преселио у Хиландар са приличним бројем калуђера. Хиландару је додељено и неколико села у околини Призрена као метох. У међувремену, Сава је поново од византијског цара издејствовао нову повељу, у којој цар у потпуности изједначава Хиландар са осталим манастирима на Светој гори, и даје манастиру један метох, давно разрушени манастир Зиг (Иваницу, у унутрашњости полуострва Халкидики).[10]
Карејски типик из 1199. године са потписом и печатом Св. Саве, најстарији документ у Хиландару

Монах Симеон је након осам месеци боравка у Хиландару, умро 13. фебруара 1200. године[11], а његови земни остаци су били једно време сахрањени у цркви Ваведења Богородице која више не постоји.[12] Према предању из гроба светог Симеона потиче „чудесна лоза“ која увек даје плод.[13] Након очеве смрти Сава се 1199. године преселио у Кареју, где је подигао испосницу. Тамо је најпре написао „Карејски типик“ 1199. године и то је данас најстарији документ који се чува у ризници Хиландара. Сава је 1200. године написао „Хиландарски Типик“ којим су одређене норме калуђерског живота у манастиру, као и организација манастирске управе. Типик је написан по угледу на пролог типика константинопољског манастира Богородице Благодатељице.[14]

Почетком XIII века Света гора је била под фактичком влашћу крсташа који су 1204. године освојили Цариград, а појавили су се и бројни пљачкаши који су били велика опасност за све манастире.[15] Услед тога, Св. Сава је 1214. године напустио Свету гору и пренео мошти свог оца из Хиландара у Србију.[16] Са свог последњег путовања пред смрт, Сава је из Палестине, из манастира Светог Свае Освећеног, донео најстарију и најпознатију хиландарску икону Богородицу тројеручицу. У таквим околностима краљ Стефан Урош I je 1262. године изнад манастира подигао велики пирг – кулу Преображења да би што боље заштитио манастир.[17] У то време су значајно расли манастирски поседи, а краљеви Драгутин и Милутин су знатно проширили манастирске поседе у самој Србији.

Почетком XIV века велика опасност за све манастире на Светој гори су били Каталонски најамници, које је византијски цар Андроник II узео у службу против малоазијских Турака. Када су остали без плате најамници су објавили рат цару. Учврстили су се у близини Солуна и нападали Свету гору. Захваљујући јаким утврђењима и пожртвованошћу тадашњег заменика игумана Данила, Хиландар је био сачуван од пропасти.[18]

Хиландар је нарочито помогао краљ Милутин, који је око 1320. године на месту старе подигао нову цркву Ваведења Богородице, која и данас служи као Саборна црква.[19] У његово време манастир је проширен према северу, а тада су подигнути спољни зидови у подруму великог конака из 1821. године и спољни зид поред конака из 1598. године.[20] На месту данашњег улаза изградио је улаз са пиргом и параклисом Светог Николе који је срушио земљотрес у другој половини XVI века, а око 1320. године је изградио и данашњу трпезарију.[21] Краљ је у исто време подизао и нове пиргове – куле. „Милутинов пирг“ се налази на путу од Хиландара ка мору, а „Хрусија“ је подигнута на обали мора.[22] Главни храм је живописан 1321. године, а у исто време су осликане и трпезарија и гробљанска црква.[23]У то време су српски монаси у Хиландару бивали све бројнији и осетно су се развијали, а византијски цар Андроник II је манастиру доделио поседе у данашњој Грчкој.[24] У време краља и цара Душана Света гора је дошла под његову власт, а то је период највећег просперитета манастира. Цар је значајно помагао манастир и доделио му многобројне поседе у Србији, данашњој Македонији и Грчкој. У то време поседи Хиландара су захватали петину територије Свете горе.[25] Поред владара, манастир је значајно помагала и српска властела (севастократор Влатко, велики војвода Никола Стањевић, деспот Дејан).[26] Душан се 1347. године склонио у Хиландар од куге која је беснела на читавом Балкану, a том приликом је направио изузетак и са собом повео царицу Јелену, што је било грубо нарушавање строго поштоване традиције о забрани доласка жена на Свету гору.[27] Као успомена на долазак српског цара на Свету гору данас постоји крст који означава место на коме су хиландарски монаси сачекали цара и за успомену засадили „царску маслину“. Око 1350. године подигнута је црква Св. арханђела, [28] а проширена је и манастирска болница, а Царица Јелена је постала ктитор Карејске келије Св. Саве, која је припала Хиландару.[29]

Већ тада су Света гора и Хиландар имали велики углед у Србији, а 1354. године хиландарски заменик игумана Сава је изабран за српског патријарха.[30] Након смрти цара Душана, крајем 1355. године, манастир се и даље развијао. У то време су манастир помагали поред цара Уроша и српски властелини. Кнез Лазар Хребељановић је ктитор спољне припрате која је изграђена око 1380. године уз западну страну цркве Ваведења Богородице.[31] Крајем XIV века Хиландар је послужио као уточиште члановима последњих српских владарских и властелинских породица.[32]
[уреди] Период од XV до XVIII века
Султан Мехмед II

Османлије су околину полуострва Атос дефинитивно запосели 1430. године, где је завладало насиље и безакоње. Због тога је одређен број монаха напустио Хиландар и вратио се у Србију. Стање се донекле поправило тек након указа (тур. ферман, ﻥ ﺎـﻣ ﺮـﻓ) султана Мехмеда II из 1457. године којим су потврђене старе слободе и права светогорским манастирима.[33] Након пада српске деспотовине нестао је значајни покровитељ манастира, а помоћ се тражила на другој страни. Жена угарског титуларног српског деспота Ангелина Бранковић је почетком 1503. године упутила прву молбу руском великом кнезу Василију Ивановичу да заштити Хиландар.[34] Заменик игумана Пајсије је са три пратиоца 1550. године посетио Москву и од Ивана IV Васиљевича Грозног тражио помоћ и протекцију на истамбулској порти. Руски цар је интервенисао код султана, тражећи права за манастир. Осим тога, 1556. године је сакупио значајну помоћ и послао богате поклоне.[35] И наредни руски цареви су се старали о Хиландару. Цар Фјодор Иванович је 1591. године издао „златну булу“, на захтев заменика игумана Георгија, којом се омогућава право сакупљања дотација манастиру и обавеза помагања руског манастира Русикон на Светој гори. Руски цареви ће и кроз цео XVII век потврђивати ова права такозваним „граматама“.[36]
Иван Грозни, велики добротвор манастира

У XVII веку Хиландар су помагали пећки патријарси (Антоније, Јован, Максим), херцеговачки митрополит Симеон и београдски митрополит Симеон.[37] За време управе игумана Виктора (1652-1678) обновљено је више грађевина манастирског комплекса, а ту је значајну улогу имао и богати српски трговац из Венеције, који је као монах Никанор дошао 1662. године.[38]У то време српски манастир је имао највећи број монаха од свих светогорских манастира.[39] Након Великог рата настаје тежак период за српско становништво и велика сеоба у хабзбуршку монархију почетком 1690. године. Након тога грчко свештенство у српским земљама (тзв. Фанариоти) постаје све бројније. Због тога је и у Хиландару током XVIII века константно опадао број српских, а растао број грчких и бугарских монаха. Већ крајем XVIII и почетком XIX века манастир се још само формално називао српским, али је већина монаха била грчка и бугарска.[40]

Хиландарски монаси су у XVIII веку успоставили живе везе са Карловачком митрополијом и српским црквеним општинама у јужној Угарској и у Босни. Бугари су значајно допринели очувању духовног живота у манастиру, посебно прилозима после великих пожара 1722. и 1776. године.[41] У манастир је 1765. године дошао и Доситеј Обрадовић који је оставио сведочанство о спору Срба и Бугара око управе над манастиром.[42] Од краја XVIII века манастиром престаје да управља игуман, већ се игуманом манастира сматра чудотворна икона Богородице Тројеручице.[43]Игуман се поново бира тек од 1991. године.[44]
[уреди]

Почетком XIX века створена је прва нововековна српска држава. То је утицало да поново почне да расте број српског свештенства у манастиру.[45] Братство манастира је 1820. године затражило од Милоша Обреновића да буде његов покровитељ и заштитник.[46] Млада српска држава је показала интерес за манастир и помагала га у складу са могућностима. Највећу заслугу за новоуспостављене српско-хиландарске везе имао је архимандрит Онорфије Поповић, који је и први успоставио контакт са кнезом Милошем.[47] Братство манастира је у том периоду често помагало ослободилачку борбу Грчког народа, а то је проузроковало одмазду турског гарнизона који је због тога био стациониран у манастиру неколико година.[48]
Обнова Хиландара 2007. године

Другу половину XIX века је обележио сукоб са бугарским свештенством око управе над манастиром. Кнежевина је материјално помагала манастир, нарочито у периоду велике материјалне кризе проузроковане дугогодишњим спором око манастирских граница.[49] После 1860. године београдски митрополит Михаило је успео да донекле изглади спорове са бугарским свештенством на Светој гори, нарочито после Берлинског конгреса 1878. године.[50]Спор око управе манастиром је коначно решен након посете краља Александра Обреновића Хиландару 1896. године. Србија је платила манастирске дугове и монаси су поново могли да долазе из Србије и других српских крајева.[51]

Почетком XX века манастир је поново имао већину српских монаха. Хиландар је у пратњи премијера Николе Пашића посетио и краљ Петар I Карађорђевић.[52] У данашње време, од некадашњих великих поседа, Хиландару су остала само три метоха изван Свете горе (Кумица, Каково и Каламариа).[53] У ноћи између 3. и 4. марта 2004. године у манастиру је избио пожар који је убрзо попримио катастрофалне размере.[54] Том приликом је изгорело више од половине корисне површине манастирских здања. Обнова оштећених делова је започета одмах након пожара, а планирано је да се сви послови заврше до краја 2011. године.[55] Манастир се налази под јурисдикцијом Васељенске патријаршије у Цариграду, а старањем манастирског братства, српске и грчке државе добро се чува, одржава и обнавља.[56]

Манастирски комплекс је ограђен одбрамбеним зидовима који су појачани пирговима – кулама, Светог Саве и Светог Георгија уз које су подигнути вишеспратни конаци, капеле, параклиси, болница и други објекти.[57] Бедеми су високи преко 30 m и у доњем делу, сем капије, немају никаквих отвора. Станови су сви на трећем или четвртом спрату. У келијама на четвртом спрату спољашњи зидови имају преко 1,5 m ширине. Куле су још тврђе и имају војнички изглед. Отвори су им доста мали и узани, врата ниска и тешка.[58] Грађевине су зидане у византијском стилу од тесаног камена са наизменичним редовима опеке, док су подови и балкони изграђени од дрвета. Конаци су одувек зидани изнутра уз одбрамбене зидове и до XIX века имали су отворе углавном према порти.[59]Поред главне, у манастиру се налази још дванаест мањих цркава и капела са живописима из разних времена, са иконостасима из доба различитих уметничких школа, са иконама, утварима и другим предметима.[60] Изван манастира у зидинама, а у његовој непосредној близини, налазе се гробљанска црква Благовештења са костурницом и параклис Светог Трифуна из 1719. године.[61]

Главну манстирску цркву Ваведења Богородице саградио је краљ Милутин почетком XIV века на темељима првобитне цркве.[62]Она представља потпуно нов тип византијске архитектуре и то константинопољске школе, са нешто елемената солунске и атонске неимарске вештине.[63]За Свету гору нова грађевина је донела извесна нова, иако не оригинална решења у нартексу. Напуштени су додаци уз цркву као ексонартекс, побочне капеле и предњи портик. Добио се велик и добро осветљен простор у цркви, који раније светогорске грађевине нису имале.[64]Овај нови тип архитектуре одржао се на Светој гори до данашњих дана. Орнаменти у марамору око врата и прозора нису изненађујући, већ складни и солидни. Под цркве који је украшен мозаиком изузетне лепоте је пажљиво и добро сложен.[65]На цркви су очувани фрагменти првобитне пластике. У време кнеза Лазара, око 1380. године, уз цркву је саграђена припрата.[66]

Саборна црква, трпезарија, трем трпезарије, сви параклиси и улаз имају изнутра, а понегде и споља, фреске - живопис. Најстарији живопис је из XIII века и налази се унутар и споља пирга и параклиса Светог Ђорђа.[67] Живопис Саборне цркве је из 1321. године[68] (а пресликан је 1804. године па делимично у јужној певници[69] очишћен од овог пресликавања седамдесетих година ХХ века). Фреске на тавану трпезарије на северном зиду су настале после 1321. године, а у цркви Св. арханђела половином XIV века.[70] Највећи део сачуваног живописа у параклисима настао је у XVII и XVIII веку.[71] У параклисима који су горели живопис је тешко оштећен. Трпезарију је 1621. године поново осликао Георгије Митрофановић, монах у Хиландару и најугледнији српски сликар тога времена.[72] У XVIII и XIX веку осликан је већи број капела. Изван манастирског комплекса сачуван је живопис из XIII века у пиргу на „Спасовој Води“ и из XVII века.[7

У преписивачкој уметности, најзначајнија остварења су проксомидие, од којих је најстарија датирана крајем XVI века.[91]Бугарски монах Пајсије је 1762. године у Хиландару написао чувену Историју славјано-болгарску.[92]

У манастирској библиотеци чувају се уз бројне рукописе на старосрпском и грчком језику, писани на пергаменту и хартији, укупно 367 повеља, од којих 172 повеље византијских царева, 154 повеље српских владара, неколико повеља руских царева и молдавских кнежева, око 150 примерака првоштампане српске књиге, турска документа и исправе, велики број драгоцених архивских докумената, бакрорезне и дрворезне плоче са којих су отискиване графике у бакрорезу и дрворезу у XVIII и XIX веку.[93]
[уреди]

ponedeljek, 25. oktober 2010

季語 – Киго: "Поље"












Пева црни кос:
на црно небо пало
поље Косово

Слободан Павићевић


Kigo:"Polje", takodje "Žitno polje"...,leto, zemlja. Ovde je čitalac možda u dilemi: da li je tema pesme ptica kos, koja se pojavljuje kao nosilac radnje, ili je to polje Kosovo? Pticu kos, koliko ja znam, nije moguće opredeliti kao pesničku temu odredjenog doba godine, već bi kos bio tzv. "celogodišnji kigo" tj. "muki kigo"--našim rečima rečeno: o kosu se može pevati celu godinu, on je celogodišnja pesnička tema (i zato je osiromašen za atmosveru i simboliku godišnjeg doba). S druge stran reč "polje" je letnja tema. I uvek kada su jedno pored drugog lokalna sezonska tema (kigo) i univerzalna tema (muki kigo) prednost se daje užoj, manjoj, lokalnoj temi. One su uvek bogate asocijacijama, atmosverom i simbolikom.
Tako je i ovde tema "polje". Srećom fraza "polje Kosovo" napisana je tako da "polje" nije deo vlastitog imena i zato i može biti sezonski kigo.
Zanimljivost vezana za ovu pesmu je njen nesumljivi poetski kvalitet. Sećam se, kada sam je prvi put pročitao a bilo je to devedesetih, u knjizi Živana Živkovića "Gost sa Istoka", na mene je delovala strašno sugestivno, kao lament, kao vrisak i kao slika koja mi se utisnula vrelinom u um i podsetila me svojom snagom na gornju van Gogovu sliku "žitno polje"--na mog omiljenog slikara i meni možda najomiljeniju njegovu sliku.
Pesma je formalno gledano jedan od najbolje napisanih naših haikua uopšte: ne samo zbog precizne forme 5,7,5 već i zbog aliteracije suglasnika i ponavljanja koja zajedno sa pesničkom figurom čine impresivan utisak. Ovako o Kosovu može pevati samo neko ko ga ima duboko u duši, u stomaku, u petama.
Druga zanimljiva stvar je istorijska tema. U vreme kada ova pesma dopire do nas haikuista, dakle devedesetih, još su vladali stereotipi "haiku pokreta" da je haiku pesma budističkog prosvetljenja, da se piše iz "haiku momenta" koji je uvek u sadašnjosti... Nema tu, dakle, ni bliske prošlosti, kamoli istorije (Ne znam kako je bilo uopšte moguće tvrditi tako nešto i pritom citirati Bašoov haiku o "snovima ratnika" pisan na istorijskom poprištu veoma nalik na Kosovo polje? A još manje znam kako smo svi učesnici tadašnjeg haiku pokreta verovali u tu dogmu uprkos predloženim suprotnim dokazima! Ali takve opsene se dogadjaju i danas--čovek veruje u to što želi! :-). Trebalo je da sretnem savremene japanske pesnike lično da bih se oslobodio stege učeći iz prve ruke. U japanskom haikuu su istorijske teme uobičajne i česte, a tako i metafore, personifikacije posebno a i druge poetske figure inače takodje tabuizirane i proglašene za jeres od strane naših "stručnjaka" za haiku. Zbog svega toga, tada, devedestih, ovaj haiku Slobodana Pavićevića delovao je na mene veoma šokantno. Danas verujem, da je taj haiku jedan od kamena temeljaca srpskog haiku pa tako i haiku kalendara.
Treća zanimljiva stvar koju pokreće ovaj haiku je pitanje Kosova (Kosovskoj boja ali i boja za Kosovo) kao relevantne pesničke teme. Pitanje je kvantiteta i kvaliteta. Tvrdim, da je vrlo malo haikua napisanih na temu Kosova. Jedan uzrok su gore navedene dogme kojih se mnogi zapadni pesnici haikua drže kao da su istine. Drugo je verovatno to da je tema prilično udaljena od savremenog čoveka i zahteva mitološku svest. A pesnička svest je mitološka... Moja knjiga "Kosovski božur" ("Kosovo Peony") izašla dvojezično u Americi 2008, je izgleda izuzetak koji potvrdjuje pravilo. Iz nje ovde uzgred citiram jednu pesmu zato da pesma Slobodana Pavićevića ne bi bila tako tužno usamljena:


Од соли да се
непријатељу ручак
посоли: божур

Димитар Анакиев



"Božur" je ovde "muki kigo".

季語 – Киго: "Упекло сунце"















Упекло сунце--
сенка и ја журимо
у хладовину

Сања Петровић


Kigo: "Upeklo sunce", leto, nebo. Haiku Sanje Petrović je dvostruko zanimljiv: prvo zbog personifikacije senke. Personifikacija je česta poetska figura u japanskom i srpskom haiku dok se kod Anglosaksonaca retko vidi i smatraju je nepoželjnom. Druga zanimljivost pokazuje učinak "namere reči" koji kigo, ovde sunce uspostavlja u pesmi: a to je kontrast senki i hladovina naspram suncu. U originalnom haiku zadnji stih ima slog manje a sliku više ("u hlad lipe") pa sam sebi dozvolio popravku u nadi da će autorici biti prihvatljiva.

季語 – Киго: "Налети кише"









Целу ноћ киша
налетава—умро је
Славко Седлар

Димитар Анакиев



Kigo:"Naleti kiše", jesen, nebo. Kada sam jutros od Saše Važić, koja se je zadnjih godina veoma angažovala oko sakupljanja, publikovanja, prevodjenja i plasiranja haiku pesama Slavka Sedlara, dobio vest o Slavkovoj smrti zapisao sam u e-poruci gornji haiku zajedno sa kratkom porukom: Saša, izrazi molim te Slavkovoj porodici moje iskreno saučešće. Noćas sam ko zna zbog čega bio budan i slušao nalete kiše. Na vest o Slavkovoj smrti zapisao sam haiku...
U vreme kada sam pre 25 godina počinjao sa pisanjem i izučavanjem haikua Slavko Sedlar je bio već etablirani haiku autor, pesnik bogatog opusa. Zato nije preterano nazvati ga učiteljem jer, Slavko Sedlar je bio jedan od pionira koji su utirali put našem haiku pesništu--sa ponosom možemo reći da smo mi, današnji haidjini, treća generacija pesnika koja na srpskom jeziku piše haiku. Takodje, nije preterano reći da je srpsko haiku pesništvo više doprinelo svojoj kulturi nego mnogokoja skupa i državno subvencionirana umetnost. Haiku je naša rečita i važna kulturna tradicija u koju su upleteni najplodonosniji ljudi: Miloš Crnjanski, Isidora Sekulić, Desenka Maksimović i mnogi drugi; Slavko je ugledni član ugledne porodice a u njegovom Vršcu započeo je izmedju dva svetska rata pisanje haikua i uopšte prvi srpski haiku pesnik Milan Tokin. Duboka upletenost celokupne srpske kulture u haiku daje za pravo davnim rečima Svetog Save da je Srbija koliko na Zapadu, toliko i na Istoku. Neka mi zato bude dozvoljen još jedan poetski komentar koji je u možda u vezi sa Slavkovim društvom za zaštitu ćirilice:


Хаикy путем
Светосавска Србија
одавно пошла

Димитар Анакиев



Postulati pesništva Slavka Sedlara ostaju na našem pesničkom horizontu uzorni a pre svega: zavezanost klasičnoj formi od 5,7,5 slogova i predanost prirodi kao glavnoj inspiraciji. Ako ovim, univerzalnim premisama haiku pesništva, dodamo Slavkov lirski talenat i senzibilnost, njegovu meditativnos, široki spektar opevanih tema i raskošno bogat vokabular, onda je lako vidljivo Slavkovo visoko mesto u srpskom haiku pesništvu.
Kada je umro Šiki Masaoka (正岡 子規, 1867-1902), tvorac haikua kao žanra moderne literature, njegov učenik i temeljopoložnik principa klasičnog japanskog haikua Kyoshi Takahama (高浜 虚子, 1874-1959), autor prvog japanskog haiku rečnika, zapisao je sledeći haiku:


Na mesečini
dvadesetog septembra
Šiki je umro

Kyoshi Takahama

(Prevod: Dimitar Anakiev)

I Šiki, i Sedlar i nedavno preminuli Vladimir Devide izabrali su jesen za svoj odlazak, vreme kada smrt menja i prirodu kao celinu. A proleća će sigurno dočekati mnogi aspekti njihovog pesničkog rada.

nedelja, 24. oktober 2010

季語 – Киго: "Myља се грожђе"










Подрyм замириса
на свадбе и сахране.
Смуљано грожђе

Светомир Ђурбабић



Kigo: "Mulja se groždje", takodje "muljača", jesen, život čovekov. U hrišćanstvu je vino takoreći zvanično piće i ovaj haiku kao da kaže: eto kako žive hrišćani, ovo je miris koji prati sve obrede. Zamirišete li smuljano groždje osetićete život od početka do kraja.
Zanimljivost ovog haikua je da pesnik poverava tako kompleksnu sliku i značenje čulu koje obično nije pozvano da učestvuje u glavnoj ulozi u velikim predstavama, čulu mirisa.

季語 – Киго: "Ластавичије гнездо"
















Под кровиштем
уметничке галерије--
ластавичије гнездо

Драган Јовановић Данилов




Kigo: "lastavičije gnezdo", zima, životinje i insekti. Lastavice su ptice selice koje zimi napuštaju svoja staništa i sele se na jug da prezime. "Lastavičje gnezdo" je zato pesma o praznom domu, zimska tema. Pesnik Danilov uporedjuje dva doma: dom umetnosti i dom lastavica na taj način umešta elemenat prirode u čovečiju kulturu i umetnost i oprirodnjuje je, shodno misiji haikua. Tako kako je napisana pesma sugeriše da dve kuće (umetnost i prirode) idu ruku pod ruku, da one nisu jedna drugoj strane: lastavice moraju biti umetnice da bi izgradile svoj dom i umetnost čovekova mora biti prirodna da bi bila vitalna. Ali, kigo je uvek "reč sa namerom" a namera zime je da označi smrt i pustoš. Moguće je da pesnik govori i o dva prazna doma: da on vidi praznu galeriju umetnosti a i prazan lastavičiji dom.

季語 – Киго: "Спремање"





Спремање прође--
ненамештено оста
једино срце

Валерија Симонова Чекон



Пролећно спремање.
Слика у мутном сећању
прашњаво жута

Саша Важић


Kigo: "Spremanje", takodje "Veliko spremanje", "Prolećno spremanje", proleće, život čovekov
. Tipična sezonska delarnost za domaćine a još biše za domaćice. Evo saveta za veliko spremanje koje navodi neki internetni sajt:Zelenilo i sunce su napokon pred našim očima. Mnoge stvari u ovo doba godine postaju lepše, ali šta je sa onom paučinom po tavanici, ili sa prašinom koja se zahvaljujući svetlosti još jasnije vidi... Sada je savršeno vreme da svoju kuću pripremite za proleće. Evo nekoliko saveta koji će vam pomoći da u svoj dom unesete svežinu.

* Sklonite debele, teške zavese i zamenite ih nekim lepršavijim. Izgledaće lepše dok se zraci sunca probijaju kroz njih, a sobe će biti mnogo svetlije.

# Ukoliko osećate da ste puni energije, ne bi bilo loše da se malo pozabavite krečenjem. Jedna od modernijih boja za ovu sezonu jeste zelena. Izaberite smireniju zelenu ili tamniju maslinastu nijansu (koja sjajno izgleda u kombinaciji sa bojom čokolade).

# Neka vam priroda posluži kao inspiracija - okružite sebe motivima cveća i lišća. Samo nekoliko jastuka sa cvetićima mogu da unesu posebnu energiju u vašu sobu.

# Ako imate puno tamnog nameštaja, razmislite o tome da ga ovog proleća osvežite farbanjem.

# Unesite u kuću puno biljaka ili čak lišća koje ćete aranžirati u vazi. Ne samo da će izgledati lepo, već ćete se i vi odmah osećati bolje!

# Proleće je pravo vreme da sklonite tepihe i da se bacite na čišćenje podova. Da, znamo da može da bude nezgodno, ali nećete zažaliti!

# Stavite novu sliku na zid.

# Sredite haos u kući - da, čak i onaj ormarić ispod stepeništa. Iako ga niko ne vidi, vi ćete se osećati mnogo bolje kada znate da je sve na svom mestu.

Pesme obeh pesnikinja gotovo na jednak način progovaraju o prolećnom čišćenju, nameštanju i spremanju: dovode ga u vezu sa "spremanjem" sebe same a ne samo kuće. Tako ruska pesnikinja Valerija Simobova Čekon na kraju konstatuje da je još samo srce ostalo nenamešteno, a Saša Važić postavlja pitanje sećanja u koje je slika požutela i zaprašena. Kroz njihove iskaze provejava glavni smisao i simboličnost, kako proleća, tako i čišćenja: revitalizacija, ponovno radjanje. Čišćenje se ne shvata kao puki higijenski akt već kao ponovno radjanje. Obe pesnikinje, znači, na čišćenje gledaju kao na "zaceljenje", na mogućnost, doslovno: "ponovno postati ceo" u čemu je viši smisao i božanska dimenzija prolećnog spremanja.

(prevod i prepev pesme Valerije Simove s ruskog: Dimitar Anakiev)

季語 – Киго: "Процветао глог"















Процветао глог.
Како се јасно види
од села до гробља

Светомир Ђурбаби
ћ


Kigo: "cvet gloga", "glog cveta" ili "rascvetali glog", proleće, biljke. Gog cveta od aprila do juna. Evo šta o glogu piše srpska wikipedija: Род глогова (Crataegus L.) је комплексна група дрвећа и жбуња из фамилије ружа (Rosaceae), нативна у умереним пределима северне хемисфере, сродна роду мушмула. Број описаних и верификованих врста у роду је око 250, од чега већина (око 200) настањује Неарктик, а 50-ак врста Палеарктик. Глогови расту у веома разноликим стаништима. У Србији расте 7 аутохтоних и више страних, унетих врста[1]. Историја таксономије рода је пуна описивања врста и варијетета, при чему се број врста кретао од 20 средином тридесетих година XX века, до 1500 само за Северну Америку почетком деведесетих година истог века. Поједини аутори таксономску ситуацију рода описују као „проблем Crataegus".

Тешко разграничење врста се објашњава веома присутном и честом хибридизацијом, макар међу врстама Палеарктика. Појава апомиксије је такође чешћа код евроазијских врста.

Присутно је неколико алтернативних интрагенеричких класификација, са бројним подредовима, секцијама и серијама (в. таксономске категорије). Dickinson et al. (2000) препознају 15 секција и 35 серија са око 250 врста.
[уреди]

Ono što ne piše u wikipediji je mitološki kontekst gloga u našoj kulturi, a posebno u narodnom verovanju. Glogovi kolci su poznati vampirski antidot a glogov list i cvet su poznati ojačivač srca kod živih ljudi, navodno dobri i protiv stresa tj. u urbanom životu a ne samo na selu.

Pesma Svete Đurbabića ispostavlja zanimljivu perspektivu koja se proteže od sela do groblja i obuhvata oba života seljana: pregrobni i zagrobni. U tom kontekstu možemo tražiti značenje rascvetalog gloga...

季語 – Киго: "Мува"


















Уморни радник.
Без воље да отера
досадну муву

Бојан Јовановић


Слете мува
на рукопис и стaви
тачку где било

Љубиша Pајковић Кољежац


Стало је време.
Између две казаљкe
шета се мува*

Небојша Миленковић


На длан ми слете
велика црна мува-
цело имање

Cpба Митровић


Пoбeгaвши oд
кишe, мyвe cлeтeлe
нa мojy нoгy

Димитар Анакиев




Kigo: "Muva", leto, životinje i insekti. Pesma Bojana Jovanoviča je zapravo vrsta "društveno angažovanog haikua", u kojoj je i psihološki portet; pesnik koristi muvu da bi prikazao apatiju nadničarskog života. Haiku Ljubiše Rajkoviča je igriva i humoristična pesma koja umešta prirodu (muvu) u kulturu (knjigu) i time je oprirodnjuje. Haiku Nebojše Milenkovića na sličan, humarističan, način umešta muvu u svet tehnike i komentariše filozofski pojam vremena, odnosno, igra se sa sterotipom vremena. Oprirodnjavanje kulture i čoveka je misija haikua. Pesma Srbe Mitrovića izražava hrišćansku ideju a pesma Dimitra Anakieva budističku budnost. Pet muva, pet pesnika, pet pesama! Fascinantna izražajna moć haikua.

*haiku Nebojše Milenkovića neznatno je popravljen do 17 slogova, u originalu glasi:

Stalo vreme.
Izmedju kazaljki
šeta se muva.

季語 – Киго: "Првa паприкa"










Извештачен сјај.
Одгајена под најлоном
прва паприка

Бојан Јовановић




Kigo: "prve paprike", leto, biljke. Prve paprike u našem podneblju izrastu već krajem juna i to je podatak relevantan za haiku kalendar. Svaki pomen prvih poprika kod nas zato priziva leto čak i kad pesnik opeva paprike iznikle u staklenoj bašti i stoga potpuno "kosmopolitske"-- realno porasle u bilo koje doba godine. Pesnik u ovoj pesmi peva baš o tim, kosmopolitskim, paprikama i smatra da sjaje lažnim sjajem. Ova pesma nije samo uzgredna moralna osuda kosmoplitizma, proistekla iz površnog čulnog utiska, već i dublji, filozofski, religiozni stav. U vreme kada globalni kapitalizam kompromituje ideju kosmoplitizma kao njegov glavni tok i zapoved, ova pesma može izgledati i kao otpor glavnom toku, vrsta programske pesme, dakle. Aktuelan i životan stav za ovaj prostor; aktuelna i životna pesma koja opeva papriku!
Pesma ima jedan slog viška--verovatno je drugi stih moguće vrlo jednostavno skratiti za slog putem upotrebe drugačije fraze, rečimo: "Iznikla pod najlonom". Ne vidim da bi izgubila na značenju i izražajnosti ali dozvoljam mogućnost da autor teži svojevrsnoj "formalnoj nemarnosti" kao ličnom ili religioznom stavu-odnosu prema pesništvu.

季語 – Киго: "Пролећне воде (Бучни водопад)"















Утихњује...
док воз све брже тутњи--
бучни водопад

Саша Важић



Kigo:"Bučni vodopad", takodje "vodopad", kidai: "prolećne vode", proleće, zemlja. Vodopad postane pesnička tema kad zašumi, kad postane bučan, a to je uproleće, kad nadodju vode.
Pesma govori o sećanju koje bledi a gradjena je vrlo uspešno pomoću druge zvučne slike --voza čije kloparanje postepeno nadjačava buku vodopada. Tako stvarnost preglašava dnevne snove, o čemu govori ova pesma. Preglašeni vodopad je simbol proleća, dakle mladosti i vitalnosti, i pesnikinja indirektno kroz sliku voza govori o prolaznosti života.
Ovoj pesmi dodajem moj haiku iz iste grupe, kao primer situacije u kojoj je kidai ujedno kigo:


Кроз измаглицу
неко дете ce љуља.
Пролећне воде.

Димитар Анакиев


Ovaj haiku sam zapisao 2001 i on govori o sećanju, medjutim ovde sećanje neutihnjuje već priziva vitalnost i snagu proleća.

季語 – Киго: "Љубичица"




















Сви давно мртви
миришу љубичице
у коријену

Мирјана Бањац


Kigo: "Ljubičica", proleće, biljke. Pesma kojom ilustrujem kigo "ljubičica" preuzimam iz knjige dr. Živana Živkovića "Gost sa Istoka"--klasičnom delu literarne haiku kritike, verovatno jedinstvenom u celom svetu. Ako se dobro sećam taj haiku je napisala učenica nižeg razreda osnovne škole i pominjem ga u postu "Mitologija i mi (2)" Kamesan haiku bloga. Važan je zbog mitološkog mišljenja koji ovu pesmu čini vrlo poetičnom. Domaći izraz "zaumno" je odličan jer pokazuje da pravo poetsko mišljenje nije niukakvoj vezi sa svakodnevnim, racionalnim umom. To je razmišljanje "kao u deteta", čisto i nepatvoreno. Oni koji mogu tako misliti su pravi pesnici, deca i/ili božiji miljenici.
Za kontrast, dodajem svoju pesmu takodje uvršćenu u SHK a koja je napisana iz "svakodnevnog uma". I taj i takav um može biti blagosloven ako je fokusiran na čiste stvari i zbori iskreno, otkrivajući svoje srce. Evo te pesme:



Oх, љубичица !
У распуклом бетону
уздрхтала сва.

Димитар Анакиев


Ovaj haiku sam po vlastitim beleškama zapisao 1998. Može se videti izuzetna literarna funkcija haiku rečnika koji pored toga što je etnološki leksikon i riznica znanja i kulture, donosi uvid i u prirodu pesništva jer stavlja za poredjenje jednu pored druge mnoge pesme napisane u istoj formi, na istu temu a od različitih pesnika! Zato je SHK ne samo prvorazredna, reprezentativna antologija već i najbolji udžbenik poezije i to takav da u njemu nije potrebno zapisati nikakvu intelektualnu studiju, već sve kao da iz tla izrasta i samo se grana put neba.
Evo i opisa pojma "ljubučica" preuzetog iz srpske wikipedije:

Љубичица (Viola) је род дикотиледоних скривеносеменица из истоимене фамилије (Violaceae). Обухвата око 500 врста, углавном распрострањених у северним умереним пределима Земље (Холарктик)(северна земљина полулопта). Могу се наћи и у веома удаљеним местима, као што су Хаваји, Аустралија и Анди у Јужној Америци. Љубичице су углавном вишегодишње зељасте биљке, са цветовима занимљиве архитектуре и боја, услед чега се многе врсте узгајају као украсне. Име рода указује на најчешћу боју круничних листића цвета — љубичасту. Врсте љубичице обично имају срцолике листове, а постоје врсте са палминим и листовима другачијих облика. Већи број врсти Љубичица су зељасте биљке. Листови биљака су сложени неизменично.Љубичица - дивља

Цветови код већине су симетрични са обе стране. Формирани су од пет латица; Четири једнаке су са обе стране, а једна широка се спушта ка доле. Облик латица и положај се разликују од врсте до врсте.

Цветови имају пет латица које ојачају или се повећавају након цветања.

Цветови љубичице најчешће расту у пролеће и привлаче многе Инсекте, углавном мраве

Боје цветова су различитеЧ од љубичасте(по имену) преко разних тонова плаве, жуте, па чак и беле боје. Цветају у пролеће и лето.

Ljubičica se pojavljuje kao topik (kigo) u SHK u sklopu šire teme (kidai) prvo cveće, ili prolećno cveće.

季語 – Киго: "Извор"




Кристални извор.
Шумица ме посматра
његовим оком.

Момчило Тешић


Kigo: "Izvor", leto, zemlja. U prethodnom postu pomenuh dva načina formiranja grupa i podgrupa u haiku kalendaru: jedno je literarno grupisanje po principu tema-subjekt (topik), a drugo je grupisanje unutar godišnjih doba. Tako svako doba godine sadrži 7 podgrupa: 1.Годишње доба (u smislu naziv tog godišnjeg doba, vlastite imenice), 2.Небо, 3.Земља, 4.Живот човеков, 5.Обичаји и празници, 6.Животиње и инсекти, 7.Дрвеће и биљке. O tome je bilo reči na početku našeg on-lajn haiku kalendara. Dakle ovde je reč o LETU, podgrupa ZEMLJA, opširnije sam pobrojao topike ilustrovane pesmama u prethodnom postu. Takodje, u jednom od ranijih postova bio je takodje pomenut kigo iz podgrupe ZEMLJA ali iz drugog godišnjeg doba: JESENI, taj kigo bio je "strnjište".
Gornju pesmu Momčila Tošića volim da pominjem i citiram zbog njenog mitološkog karakera, kroz nju pesnik progovara zaumnim jezikom. Danas, medju haikuistima, nema puno pesnika sa sposobnošću mitološkog izražavanja. I zato su haikui koji zagaze u mitološko posebno vredni.

sobota, 23. oktober 2010

季語 – Киго: "Планинарење (Планина)"





















Високе планине.
Тек кад им се приближим
разумем осаму.

Владислав Бајац


Kigo: "Planina", "Planinarenje", zemlja, leto. Ovaj poznati haiku Vladislava Bajca ovde navodim odmah posle Dejanovog, zato da bi zainteresovani čitalac mogao da razume razliku i odnos izmedju šire, glavne jedinice u razvrstavanju kigoa i uže, podjedinice. Glavna, opšta i noseća jedinica, koja imenuje celu grupu, imenuje se u japanskoj terminologiji "kidai" (季題) i može se uporediti sa terminom "ideje" ili "glavne ideje" u zapadnoj terminologiji odnosno, u estetici i literaturi bi taj termin bio preveden kao "tema" ili "glavna tema". Dakle "kidai" je nešto idejno, apstraktno i nekonkretno, nešto što obuhvata širi skup konkretnih elemenata. U Japanu je glavne teme pesnikovanja, ono što je od interesa za državu i naciju, davala i propisivala carska kuća.(U praksi, to se dogadja svuda, pa tako i kod nas: politika direktno ili indirektno uslovljava pesnički delokrug--uzmimo za primer samo Kosovo, kao pesničku temu, ili NATO bombardovanja i slično) A taj, centalistički pristup se je zadržao do danas: haiku rečnici (saidjiki) nikad se nisu sastavljali na periferiji društva i nikad nisu sakupljali marginalne teme.
U tom smislu je "kigo" (季語) podjedinica kidai, njegova konkretna ilustracija, ono što se bi se u zapadnoj terminologji nazvalo "subjekt" pevanja a na engleskom "topic".
Svaki kidai ima viša kigoa koji ga ilustruju (prevedeno na srpski: svaku temu možemo ilustrovati raznim subjektima, "theme/topic" u anglosaksonskoj literaturi) a u nekim, redjim, skučajevima tema i subjekt, tema i topik, odnosno kidai i kigo su identični. U našem slučaju kidai je "planinarenje" a kigo je "planina", koja pripada podgrupi saiđikija "zemlja". Do sada sam u SHK u grupi leto, i podgrupi zemlja skupio sledeće topike: oseka, planina, obala, okean, morski žal, busen, pustinja, opsena vode, suv put, studenčica, suša, izvor.
Pesma Vladislava Bajca izražava mistično raspoložnje usamljenosti, na način kako bi možda kineski pesnici to uradili u svojim katrenima. Pesma Vladislava Bajca dobro pokazuje duh Nju Ejdža (New Age) na koji se očigledno filozofski naslanja.

季語 – Киго: "Планинарење (Тара)"

















Видиковац на
Тари –судар ветрова
више држава

Дејан Богојевић


Kigo: "Tara", "Planinarenje", čovečiji život, leto. Planinarenje je, kao i putovanja i obilasci pećina, letnja delatnost. Tara je podtema, u koje može ući kao vlastito ime ako je ono asocijativno i poznato. Tara je jedno od poznatih planinskih destinacija u Srbiji. U srpskoj wikipediji nailazimo na sledeći opis:
Масив планине Таре налази се у западној Србији, у северозападном делу оивичен дубоким кањоном реке Дрине, док му се огранци спуштају ка креманској долини и долини реке Ђетиње, где се ослања на огранке Златибора. Подручје планине Таре сачињава најзападнију скупину из групе Старовлашких планина и, у ширем смислу, састоји се од три подеоне целине, донекле издвојене речним долинама, превојима или седлима.
"Митровац на Тари Дечије летовалиште зими"

* Тара у ужем смислу – Равна Тара – део масива са Калуђерским барама и кречњачком висоравни између следећих река: Дрина, Рача, Коњска река, Бели Рзав и Дервента (врх Збориште 1.544 метара надморске висине).

* Црни врх – између суве границе Србије и Босне те између села Заовине и Растиште. У вези је са Равном Таром на превоју Чемериште, а са Звездом на седлу Предов Крст (врх Козији Рид 1.591 метара надморске висине).

* Звијезда – у троуглу између села Растиште и Јагоштица и кањонског дела Дрине (врх Велики крај 1.444 метара надморске висине).

Са овим деловима јединствено физичко-географско подручје сачињава и Велики Столац (1.675 метара надморске висине) који је у Босни и истовремено највиши врх читавог подручја.

На основу дугогодишњих проучавања и истраживања овог подручја, а ради заштите изузетних природних вредности које оно поседује Скупштина Србије је 1981 посебним Законом подручје Таре прогласила за Национални парк.

Планина Тара је познато и традиционално летње и зимско рекреативно подручје. Повољни климатски услови, велики број сунчаних дана, средња висина око 1000 метра надморске висине.

Испод северних падина Таре лежи варошица Бајина Башта.

Планину Тару су проучавали многи научници. Први је био Јосиф Панчић, који је на овој планини 1875. открио ендемску врсту четинара, названу Панчићева оморика. Познати планинар Др Куно Видрић, који је препешачио скоро све важније планине Европе, је највише времена провео на Тари обележавајући планинарске стазе и прикупљајући грађу за више књига о овој прелепој планини.

Gornji haiku Dejana Bogojevića je zanimljiv jer donosi ideju nadvišavanja državnih granica. Ova tema je kod Dejana često prisutna kroz različite motive koji ponekad pokazuju pesnikov osećaj teskobe i utešnjenjosti.
Treba primetiti i asonancu koja se završava rimom, što čini gornji Dejanov haiku muzičli veoma upečatljivim; asonancu i rimu čine slogovi: "Vi-ve-va-vi-va."

季語 – Киго: "Цвет јабуке"


















Стара брвнара
Детлић куца - отвара се
Цвет јабукe

Славко Седлар



Kigo: "cvet jabuke", biljke, proleće. Behar je klasična japanska tema koja u njihovoj kulturi simbolizira kratkotrajnost i lepotu života. U ovoj pesmi Slavka Sedlara pojavljuje se zanimljiv spoj teme sa "muzičkim" motivom zbog kojeg izgleda da se latice jabukovog cveta otvaraju. Šarmantna, impesionistička pesma koja izgleda tipična za "bećarski" stil Slavka Sedlara.

季語 – Киго: "Испаша"

















Краве с паше
Иду за сунцем – скупа
Замичу за брег

Славко Седлар



Kigo: "paša", čovečiji život, leto. Ispaša i svi njeni elementi morali bi biti česta tema u pesmama naših pesnika. Ova pesma je posebno zanimljiva jer sadrži ideju da u kretanju po zemlji živi stvorovi idu za suncem, instiktivno sledeći kretanju sunca. Pesma me je potsetila na polemiku koju sam svojevremeno imao sa jednim japanskim pesnikom. On je tvrdio da su se seobe naroda u istoriji vršile tako što su primitivni narodi sledili u svom kretanju kretanje sunca; sunce im je davalo pravac i vodilo ih. Moram reći da me je ovo mitološko objašnjenje fasciniralo, pre svega jer prkosi našem zapadnjačkom razumevanju sveta, racionalnom objašnjenju, da se je čovek selio "trbuhom za kruhom", dakle iz prilično prozaičnih, materijalnih razloga. S obzirom da su moji preci takodje putovali sa Istoka na Zapada i da poznajem jedan deo njihovih motiva, prkosio sam u diskusiju "zdravim razumom" medjutim, moj sagovornik je ostao nepokolebiv u svojem romantičnom idealizmu i mitološkoj argumentaciji. I evo, naš pesnik, Slavko Sedlar, ponavlja romantičnu ideju hodanja za suncem u svojoj gornjoj pesmi. Mora da ipak ima neke istine u mitološkim objašnjenjima!
Dopisujem još svoje dve pesme, obe napisane 2008 na temu ispaše:

Поред својега
и туђе теле доји:
крава на паши.

Димитар Анакиев

Из тврдог чела
рогови бику штрче...
Пасе узбрдо.


Димитар Анакиев

četrtek, 21. oktober 2010

季語 – Киго: "Додола"















У сиви облак
се претворило небо--
Песма додола

Дамир Јањалија


Kigo: "Dododola", takodje "Pesma dodala", označava leto, čovečiji život, jer dodole prizivaju kišu svojim ritualnim pevanjem u doba žege i suše. O samoj pesmi i dodolama autor ove pesme piše: Ovaj haiku nastao je u mom ludilu izazvanom nesnosnom letnjom sparinom, dok sam, ne bili nashao spas od iste,.na netu pocheo tragati za nekom ritualnom pesmom za prizivanje kishe. Evo nekih od zanimljivih podataka do kojih sam tada doshao:

Dodolske pesme su tipične obredne, ritualne pesme koje su izvođene prilikom velikih letnjih suša, a narochito na Ilindan, budući da je Perun, čiji je sveti Ilija u narodnoj religiji hristijanizovani naslednik, prema verovanju, upravljao munjama, gromovima i kišom.

Uz gromovnika Peruna kao gospodar kiše pominje se i njegov brat Dažd (Dažbog). Ova dva božanstva smeštena su na kišni oblak i treba da donesu padavine i tako obezbede bogate prinose.
Dodole, mlade devojke sa vencima od trave, zhitarica, vinove loze i granchica vocaka (kao simbol bujanja vegetacije) obliazile bi seoske kuće i izvodile dodolski ritual (pevanje dodolsklh pesama uz ritualni ples). Domaćin bi "dodole" polivao vodom po glavi i nogama i time magijski prizivao kišu. Na kraju bi dodole bile darivane.

Ceo dodolski ritual potiče iz predhrišćanskog vremena i predstavlja jedan od najstarljih tradicija slovensklh naroda.

Ovde bih dodao da engleska wikipedija dodole vezuje za Srbe, Hrvate i Bugare a ruska wikipedija generalno za Južne Slovenie (bugarska vikipedija navodi da se južnoslovenske dodole mogu dovesti u vezu sa mitovima drugih Indoevropljana na primer sa boginjom Forgjun, majku boga Tora u skandinavskoj mitologiji, ali i za litvansku Dundulis.
Iz engleske wikipedije navodim dodolsku pesmu na srpskom:

Naša dodo Boga moli,
Da orosi sitna kiša,
Oj, dodo, oj dodole!
Mi idemo preko sela,
A kišica preko polja,
Oj, dodo, oj, dodole!

Dok makedonska wikipedija donosi sledeću pesmu:

дарувајте додолето,
додолето сирачето,
да попадне темна магла,
да зароси ситна роса,
да наводи рамно поле,
да си роди бериќетот!

I konačno, evo opisa dodola koji donosi ruska enciklopedija:


Додола

"Энциклопедия «Мифы народов мира»"

додо́ла, в южнославянской мифологии женский персонаж, упоминаемый в магических обрядах вызывания дождя. Известен в сербо-хорватской (Д., дудулейка, додолице, додилаш), болгарской (Д., дудула, дудулица, дудоле, преимущественно в западных областях Болгарии), а также румынской и других традициях (ср. польск. мифологическое имя Дзидзиля). Д., как и Перперуна, связана с культом Перуна, его именами, действиями или эпитетами, родственными литов. Dundulis — прозвищу Перкунаса (буквально «раскаты грома», ср. сербо-лужицк. Дундер) — и латыш. dūdina pērkuoniņš — «погромыхивает громом». Очевидно, имя Д. и т. п. имена — результат древней редупликации (удвоения) корня dhu, означавшего «трясти бородой» в отношении громовержца: [др.-инд. śmaśru dódhuvad (об Индре), греч. θύων (о потрясаемом в бою оружии), др.-исл. dýja, «трясти» (о волосах громовержца Тора); ср. отчасти сходное удвоение в хетт. tetai, «греметь» (о громе)]. Сравнительный анализ додольских песен и ритуалов позволяет предположить, что в мифе Д. первоначально — жена громовержца, а в ритуале — представлявшие её жрицы. След такого ритуала можно видеть у сербов в Алексиначском Поморавье, где додолицы — шесть девушек в возрасте от 12 до 16 лет: четыре поют, две представляют Додола (видимо, древнего громовержца) и Додолицу (видимо, его жену). Их украшают венками, льют на них воду (что должно вызвать дождь), преподносят им хлеб. Для додольских песен характерны мотивы отмыкания врат (болг. «Отвори врата, домакина, ой додоле!»), моления о дожде или влаге — росе (серб. «Додолица бога моли: Да ми, боже, ситну росу!»). Возможно, что раннее заимствование имени жены громовержца Д. объясняет мордовское обозначение женщины-молнии Jondol-baba и имя бога Jondol-pas (замена d на j; ср. зап.-болг. ойлуле как вариант имени Д.).

Литература:
Антониjевиħ D., Алексиначко Поморавље, Београд, 1971;
Арнаудов М., Студии върху българските обреди и легенди, т. 1, София, 1971;
Dömötör T., Eperjessy E., Dodola and other Slavonic Folk—Customs in Country Baranya (Hungary), «Acta Ethnographica», 1967, v. 16, fasc. 3—4.

季語 – Киго: "Стрњиште"















Сељак умире
тихо. Срп зарђао.
Кисну стрњишта.

Милета Аћимовић Ивков


Kigo: "Strnjište", jesen, zemlja. Ova pesma ima dva kigoa: "srp" je letnja tema, ali ovde je to očito sekundarni kigo, dok je glavni kigo "strnjište". Ova pesma je dobar primer haikua koji nije baziran u "haiku momentu", ideologiji haikua koja kod nas dolazi sa Zapada, iz tzv. "haiku pokreta" i pretenduje na "budizam", već se haiku gradi kao poetska slika, tako kao i svaka druga pesma i kako bi haiku pisali i u Japanu. Meni je to još jedan dokaz da je naše haiku pesništvo po svojoj suštini, osećaju za prirodu, ali i kulturološki, blize japanskom haiku nego zapadnjačkim novotarijama i fantazmima.

季語 – Киго: "Хајдучка трава"








Шта ли сад мисли?
Старац загледан у цвет
хајдучке траве

Милијан Деспотовић





Kigo: "Hajdučka trava" (sinonimi: (хајдучица, спориш, столисник, јалови месечњак). Bosanska wikipedija prikladno opisuje hajdučku travu: Hajdučka trava (lat. Achillea millefolium L.) je biljka iz porodice Asteraceae. Ujedno je opći naziv za sve vrste u rodu Achillea. Poznata je još i kao kunica i stolisnik. Ime je dobila po grčkom mitskom junaku Ahileju, koji je prema predanju privijao ovu biljku na rane.To je snažna, zeljasta biljka, koja na nekim mjestima može biti i odrvenjela. Naraste od 7 do 70 cm. Rizom je tanak i horizontalan. Može sačinjavati i do 50 cm duge korjene sa sterilnim izdancima. Listovi su mu mnogostruko izdijeljeni, odakle mu i potiče ime lat. mille - hiljadu folie - list. Donji listovi su mu drvenasti, a gornji su sjedeći i imaju povećane bazalne dlačice.Od davnina je poznato da ima mnogobrojna medicinska svojstva. Tako su je hajduci privijali na rane i uboje, jer ubrzava zgrušavanje krvi i zaustavlja krvarenje.Obično raste na livadama, pašnjacima, polusuhim stepama, travnjacima, njivama i šumarcima. U Alpama raste sve do 1900 m nadmorske visine. Gotovo kosmopolitski je raširena po cijeloj Evropi, samo je u Mediteranskom području nešto rjeđa.
Na engleskom se ova biljka zove i "vojnička trava" jer se koristi za zaustavljanje krvarenja kod ranjenih. O lemu će starac iz pesme misliti drugo doli o prohujalim ratovima--to je sigestija pesme.
Ovaj kigo stavljamo u jesen, pogotovo ranu jesen jer raste na livadama i pašnjacima te posuhlim stepama.